





Inkrustacija, Katam ili Katamkari jedna je od gracioznih iranskih rukotvorina u kojoj se trake drveta raznih boja, slonovača, kosti i metal povezuju i stvaraju raznovrsne geometrijske forme, poput rombova, trokuta, zvijezda ili šesterokuta. Oblici se spajaju stvarajući cilindre promjera 70 cm čiji presjek daje glavni dizajn. Ti cilindri režu se u kraće cilindre, pritišću između dvije drvene ploče i suše. Osušeni cilindri režu se na 1mm debele listove. Ti listovi spremni su za lijepljenje na predmet koji se uređuje inkrustacijom. Predmet se tada lakira. U jedan centimetar inkrustacije ugrađeno je više od 200 komadića drveta, metala i kosti; to je nešto što zahtijeva mnogo spretnosti, preciznosti i strpljenja. Inkrustacija se koristila za dekoriranje namještaja, vrata, prolaza, pa čak i drvenih pregrada u dvorcima. Danas se, međutim, zbog visokih troškova proizvodnje, obrtnici ograničavaju na rame za slike, kutije i dijelove nakita. Inkrustacijom se, također, ukrašava namještaj.
U 17. st. bila je tako prestižna umjetnost da su i safavidske princeze učile tehnike inkrustacije. Postala je toliko popularna da je u Isfahanu nastao bazar inkrustacije te je do danas ostao posebnost Isfahana i Širaza. Tehnika je u Iran došla iz Indije te se razvila u pravu umjetnost. U Iranu je procvjetala tijekom dinastije Zand, no kvaliteta izrade opada u kadžarskom razdoblju. Ipak, tehnika je opet nevjerojatno oživjela u 20. stoljeću.
U Pahlavijevoj mramornoj palači u Teheranu postoji soba čiji su zidovi i strop u potpunosti obloženi inkrustacijom. Soba je također opremljena s vrhunskim stolom i nekoliko finih stolica u istoj tehnici.
Tanki trokuti od drva (tikovina, ebanovina, naranča, ruža, žižula), kosti (deve i bjelokosti), metala (zlato, srebro, bakar i mesing), ljepilo i alati kao što su tanke pile i turpije među tipičnim su predmetima koji se koriste u izradi inkrustacije.