





Službeni jezik Irana je perzijski jezik (lokalno zvan: Faarsi), koji pripada iranskoj podskupini indoiranskih jezika, i to u satem-jezike. Povijest skupine iranskih jezika započinje još u sedmom stoljeću prije Krista. Perzijski je najznačajniji u skupini iranskih jezika i jedini za koga je, na osnovu pismenih spomenika, dokazano da je postojao kao stari, jezik srednjeg doba i suvremeni jezik.
Kao indoeuropski jezik, perzijski ima određenih sličnosti s ostalim jezicima iz indo-europske familije, a naročito sa engleskim i francuskim. Sa francuskim ga veže način naglašavanja, posebno kod posljednjeg sloga, a sa engleskim nejasno izgovaranje samoglasnika, kao i određeni drugi elementi.
Novi perzijski jezik datira od momenta prihvaćanja arapske abecede oko 650. godine, kada je, u vrijeme otpočinjanja islamskog utjecaja, poprimio veliki broj arapskih riječi, prerastajući u jedan izvanredno bogat jezik. Perzijski jezik je pretrpio tako male promjene u toku čitavog zadnjeg tisućljeća, da obrazovani Iranac može čitati rukopise sačinjene stoljećima unazad bez posebnih teškoća.
Ovaj jezik je materinji jezik nešto više od polovice stanovnika Irana, te je jedini službeni administrativni jezik u međunarodnim odnosima. Osim perzijskog, lokalno se koristi još 15 regionalnih službenih jezika.
Glavne jezične skupine su:
- indoiranski jezici: perzijski jezik i perzijski dijalekti (63,3%), kurdski (7%), balučijski, lurski i dr.;
- turkijski jezici: azerski (13%), turkmenski (1,4%), kaškajski, turski i dr.;
- drugi: arapski, armenski i dr.